Al brate mili skupa si, nisi isplativa investicija, Dušo draga jel imaš ti ikakvih ambicija, šta'š cijeli život po kavama, družit se s tim kravama, za pedeset godina šta misliš šta bi bilo sa nama kad život se promijeni - i nestane glamura sve što ostaje je priglupa nerealizirana cura, mi(sli)š da cijeli život ću radit da tebe izdržavam, ma odi mi u kurac, takvu vezu ne podržavam, sorry ne trebaš mi, nađi drugog kretena ak' se tvoj život vrti oko auta i parfema, šta znači dobar seks, to ti je jedina kvaliteta, oš ti donosit novce u kuću, nećeš, šteta, ja hoću al' ne za tebe takvu, dušo shvati da sva ta tvoja sranja neko na kraju plati nađi drugu budalu za to što trebaš da ti sredi, sa mnom nećeš, tvoja pička ipak tolko ne vrijedi

Kad je biskup Williamson izrekao svoje mišljenje o holokaustu, nije znao da o tome ne smije imati osobno mišljenje. On na toj dužnosti mora zastupati mišljenje klera koji se izjasnio da je ubijeno onoliko Židova koliko su to Židovi odredili.

Demokracija mišljenja nalaže da pripadnik Crkve može misliti svojom glavom i izreći mišljenje samo ako nije u suprotnosti sa stavovima institucije kojoj pripada. Nije zgodno zamjeriti se Židovima koji niti u jednoj zemlji nisu brojčano dominantna manjina.

Licemjerno je također, ako ste recimo na mjestu veleposlanika u Libiji, uvoziti alkoholna pića premda je u toj država kozumacija alkohola zakonom zabranjena. Pa nije valjda da se treba držati zakona ko pijan plota. Zakoni su tu da se krše, samo što je umjetnost kršiti ga i ne biti uhvaćen na djelu.

Ograničavanje demokracije može biti i kontraproduktivno, ako pokušavate uvesti red i onda ga sustavno kršite. Time se rugate samome sebi i ljudima koji se toga drže. Najbolje to zna cijela državna vrhuška koja je upriličila pravi dernek na rukometnoj utakmici.

U zakonu stoji da je zabranjeno točenje i konzumiranje alkohola unutar sportskog objekta zbog sprečavanja nereda. Da je kojim slučajem Šeks popio jednu čašu previše i pljusnuo Mesića, a Mesić nanbudo vještinom nokautirao Sanadera, sva trojica bi valjda završila na ispitivanju u policijskoj stanici. Bili bi podvrgnuti alkotestu odvedeni pred suca te bi im se u istom danu izrekla presuda o zabrani pohođenja sportskih događaja u trajanju minimalno šest mjeseci.

Naravno da ne bi, ipak živimo u banana državi u kojoj nije poželjno držati se zakona, jer ipak su zakoni tu radi forme.

U Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), nakon drugog svjetskog rata do kasnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vojni vrh činili su generali koji su imali ratnog iskustva. Njihov vojni put započeo je kad su kao obični vojnici bili raspoređeni u partizanima, a nakon rata pristupili su Komunističkoj partiji te su bili uključeni u održavanju bratstva i jedinstva između šest naroda i dvije pokrajine.

 

Njihovo djelovanje nije bilo povezano sa SSSR-om i komunističkom revolucijom premda su veze bile i više nego prijateljske. Takva vojna vlast trebala je biti spremna preuzeti odgovornost za sigurnosno stanje u državi nakon smrti predsjednika Josipa Broza Tita. Problem tog kadra bio je što je većina bila u poodmakloj dobi, zapravo 90% njih, pa su polako u vrh ulazili generali koji su naobrazbu stekli nakon rata.

 

Takav vojni vrh činili su zapovjednici profesionalci, koji su i dalje bili uključeni u Centralni komitet (CK SKJ). Titov utjecaj bio je sve slabiji zbog njegovih godina, a i zdrastveni problemi činili su ga podložnijim utjecaju ljudi koji su ga okruživali.

 

Jugoslavenska narodna armija bila je multinacionalna kvazi-federalna institucija. Do 1975. godine najviše ljudstva davali su Srbi (40%), međutim u narednih pet godina broj se povećao na 50%, što se kasnije pokazalo kao prednost Srbije kod bitnih odluka koje su se ticale za sveukupni nacionalni interes. Vojni se vrh, kao politički autoritet, nastavio predstavljati preko svojih oficira u javnosti kako bi zadržao utjecaj u državi. Vojni sustav se i dalje prilagođavao multinacionalnom političkom sistemu usprkos laganom nezadovoljstvu Hrvata, Muslimana u Bosni i Albanaca na Kosovu.

 

U kasnim sedamdesetim godinama, vojno vodstvo bilo je zabrinuto zbog moguće prijetnje Sovjetskog Saveza, nakon invazije SSSR-a na Afganistan. Stariji oficiri željeli su prisnije vojne odnose sa Zapadom kako bi se smanjile sumnje u moguće savezništvo sa Rusima, budući je hladni rat bio u punom zamahu. Osoba od povjerenja Tita za unutarnja i vanjska sigurnosna pitanja bio je general Nikola Ljubičić.

 

Ljubičić je svoj uspon u politički i vojni vrh Jugoslavije započeo zajedno sa Titom 1941. godine u partizanskim odredima. Nakon rata 1946. godine njegov uspon prema najvišim funkcijama započinje promaknućem u čin general-majora. Svakih sljedećih osam godina dobivao je viši čin, kad konačno 1970. godine postaje general Armije. Svojoj vojnoj funkciji pridodao je i političku funkciju federalnog sekretara narodne obrane 1967. godine.

 

Njegovo imenovanje na visoke političke pozicije prošlo je sa puno kontraverzi, zbog njegovih starijih vojnih kolega koji su imali iste aspiracije na tu političku funkciju. Njegovo imenovanje sekretarom obrane koindiciralo je sa imenovanjem u CK SKJ (Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije) 1964. godine. U predsjedništvo Partije dolazi 1969. godine.

 

 

Afera “Mišković”

 

Zbog fobije od vanjskih i unutarnjih neprijatelja, Tito je 1971. godine na mjesto osobnog savjetnika za nacionalnu sigurnost imenovao generala Ivana Miškovića. Njegova zadaća bila je suzbiti bilo kakvu pojavu nacionalizma u svim državama, te posebno eliminirati utjecaj emigranata na politička zbivanja na teritoriju Jugoslavije.

 

Miškovićevo imenovanje na poziciju savjetnika bio je logičan potez, budući je bio oficir u kontraobavještajnoj službi (KOS) od 1963. godine. Kao Titov savjetnik imao je veliku moć. Njegov utjecaj u KOS-u je, premda je odstupio sa čelne pozicije, i dalje velik budući je na njegovu poziciju došao Stjepan Domankušić koji je bio njegova marioneta.

 

Isto kao i Mišković, Domankušić je bio iz Slavonije. Zajedno su služili u partizanskom  6. korpusu 1944. godine na temelju čega dolazi u KOS, te postaje Miškovićev zamjenik 1968. godine. Mišković je bio preko njega supervizor cijelog obavještajnog aparata, filtrirajući informacije koje je dalje prosljeđivao Titu, te tako indirektno utjecao na njegove odluke. Njegova pozicija je bila platforma s koje je lobirao za svoju rodnu Slavoniju. 

 

Miškovićeve veze sa Slavonijom su bile duboke. Iako rođen u Puli, u predvečerje drugog svjetskog rata bio je vođa komunističke mladeži Slavonije i organizator partizanskog pokreta u regiji. U vrijeme rata djelovao je kao komisar, okupiran političkim djelovanjem u šestom korpusu, te nakon rata u trećoj Armiji. Njegova politička karijera je poprilično mračna, njegove izjave i njegovi suradnici bili su puni nasilja prema vanjskim emigracijskim i drugim neprijateljima. Odlučnost da brani sistem od stvarnih i imaginarnih neprijatelja bila je zapanjujuća.

 

Miškovićev politički kraj dolazi nenadano 1973. godine nakon što ga Tito razrješuje sa dužnosti na zahtjev vojnog vrha. Razlog njegove smjene dolazi zbog bojazni generala Ljubičića da će njegovo lobiranje kod vojnog vrha dovesti do vraćanja na stanje prije 1953. godine kad je KOS preko komisara imao presudan utjecaj. Nakon smjene nije se više javno isticao.

 

Kako bi popravili štetu koju je Mišković načinio u Slavoniji, u ljeto 1973. godine u garnizon u Osijek doputovali su federalni sekretar Nikola Ljubičić i zapovjednik Generalštaba Stane Potočar s ciljem kako bi spriječili druge visoke vojne službenike otimanju kontroli, kao što se dogodilo u slučaju Miškovića, a nešto ranije i kod partijskog sekretara Aleksandra Rankovića.

 

copyright @ iluminati